Na početku višednevne manifestacije posvećene pomorskoj baštini priređena je izložba majstora maketa Luciana Kebera. Uz pomoć članova Udruge južnje strane prikazan je izbor "sabunjara" zanimljivih za ovaj kraj. "Sabunjari" su brodovi korišteni za vađenje morskog pijeska. Osim odličnog sadržaja izložba je vizualno i tehnički vrlo upečatljiva.

Jedan od postulata vrhunskih sustava sigurnosti kaže da "sigurnost mora biti nevidljiva". Isto tako i organizacija koja se bavi velikim brojem ljudi mora biti neprimjetna ali učinkovita. E tako je organizacija regate u Jezerima gotovo nevidljiva, a sve funkcionira. Sjećam se kada je grupa "dičurlije" krenula organizirati regatu prije više od deset godina. Od početka stvari su išle dobro, a s vremenom sve bolje. I danas grupa "dičurlije" odlično radi posao samo se niko više ne pita "a šta će oni?" nego zaključuju "e oni". Evo primjera iz prve ruke. Već skoro dvadeset godina snimam regate. Nisam jedini, ima nas nekoliko. Još uvijek na nekim mjestima moram govoriti da nisam član posade nego fotograf i očekujem majcu, marendu i večeru, nešto za popiti i, očekujem neku barku, gliser, koji će me voziti po regatnom polju dok snimim nekoliko fotografija. E onda oni moraju pitati voditelja manifestacije i on odobrava sve nabrojano. I tako svake godine. Veseli me što tako nije u Jezerima. Oni znaju koga očekuju i dočekuju, a ako se pojavi neko nepoznat vesele mu se jer se nadaju još jednom mornaru ili cijeloj posadi. Poklonjena majca i večera je investicija za budućnost.

A sada nekoliko riječi o plovidbi.

Najgore što se može dogoditi organizatorima je vrlo loše vrijeme uoči regate pa nitko ne dođe. Sve ostalo se nekako riješi.

Najgore što se može dogoditi timunjerima, skiperima, mornarima, kapetanima ili kako ih već zovemo je vrlo promjenjiv vjetar pa sreća i slučajnost određuju uspjeh.

Najbolje što se može dogoditi sudionicima manifestacija tradicijske pomorske kulture je puno ljudi koji se vesele što su dočekali još jednu regatu u Jezerima.