Što to taj otok, otočić, čini posebnim?

Na Palagruži sam bio dva puta. Prvi puta kao član murtersko betinske posade na leutu ploveći prvu Rotu palagruzonu. Devet sati jedrenja na, za te uvjete, malom brodu, a inače impresivnom leutu Bažokić. Nakon starta tri sata smo ize sebe gledali Vis, potom četiri sata nigdje gotovo ništa, a tek zadnja dva sata Palagružu dok smo joj se približavali. Samo neke od sudionika smo tu i tamo primjećivali na horizontu. Uz mobitele, radio stanice, GPS i motor koji možemo upaliti ako zatreba bili smo sami. Bar smo se tako osjećali. I plovili smo u neizvjesnost.

Drugi puta sam išao na Kraljici mora. Velikom jedrenjaku. Putem smo pozdravljali sudionike Rote palagruzone, ugodno čavrljali, pogledavali oko sebe tražeći hladovinu glavnog jedra i odjednom PAF, Palagruža. Kao da sam išao trajektom. Bez išćekivanja, bez dinamike, bez priče, bez okusa i začina. Bio sam razočaran. Ne Palagružom nego sobom što sam se dao navući na jeftin trik i oskrnaviti je. Nisam zaslužio biti tamo. Ne na takav način. Ne ja.

Na Palagružu se ide u čast onih koji su na nju morali ići loviti ribu. Mi, ako je loše vrijeme možemo odustati, a oni su morali ići i ako nema vjetra veslati. Kad se okrene vjetar morali su se vraćati. Oni se nisu takmičili za bolju poziciju za lov jer je ribe bilo svugdje. Oni su se borili za bolje mjesto na žalu s kojega su mogli brže u ribolov i naloviti više.

Palagružu se mora zaslužiti. Za onaj prvi put moram reći kako mobiteli nemaju signala gotovo cijelim putem, a ručna radio stanica nema dometa. I zato sam se osjećao kao Kolumbo koji je plovio prema nekom kopnu i išćekivao. On tjednima ja satima. Zato sam se na žalu Palagruže osjećao ponosno jer sam bio član jedne od devet posada koje su plovile u čast davnih ribara.

Onaj prvi put sam plovio s pravim moreplovcima, Kurnatarima koji plove iz nužde. Nakon dosta teške plovidbe te 2010 (jugo, pulentada, tramuntana) govorili su: bili smo na Palagruži i dosta je. Međutim opet su išli ove godine što potvrđuje ponos onih koji su doplovili do nje.

I zato volim Palagružu.