U Jezerima na otoku Murteru organizira se niz maritimnih manifestacija koje završavaju predzadnju nedjelju u srpnju regatom tradicijskih brodova. Kroz nekoliko godina Udruga južnje strane gradila je ugled. Svake godine su napredovali, a ove su godine dobili zadnju komponentu potrebnu za dostići status uglednog maritimnog događaja. Plovidba je bila odlična, pače vrhunska. Najprije su prije 5-6 godina izgradili gajetu "Mati Jezerka" koja je postala majka njihovog uspjeha. Entuzijastičkim naporima stvorili su respektabilnu flotu, što novogradnjama što obnovama. Odlazili su prijateljima u posjete, a oni im uzvraćali. Na prvoj regati su iskazali poštovanje gostima koji su došli ploviti. Pjesmom su osvojili mnoge moreplovce, a odmah su pokazali kako znaju i kako hoće spremati odličnu hranu. Najbolju tunu na Jadranu jeo sam kod njih, a rižot s dagnjama i kozicama iz njihove vale, a ne "made in...".

Opuštena atmosfera, kakva je inače u Jezerima, ove godine je uljuljkala sudionike. Samo neki su shvatili da je vjetar jak i pripremili se: uzeli odgovarajuću posadu, skratili ili uzeli manje jedro. Ostali su tek na startu shvatili da "ima vitra". Brodovi su jurnuli brže nego motorom i dostizali brzine veće nego što mogu motorom. U prvih sto metara more se već pjenilo pred provom. Metež i zgužvana jedra pokazuju silinu vjetra i iznenađenja. Nekoliko ih se, na sreću, jedva izvuklo s granice prevrtanja. Do otočića Maslinjaka udaljenog oko jedne milje prvi su došli za petnaestak minuta. Brzina od 4-5 milja je za većinu respektabilna.

Stabilno jedrenje prepozna se po ravnomjerno i glatko razvijenom jedru bez ikakvih brazdi, a svi brodovi su u sličnom položaju. Takva slika dostignuta je tek kod samog Maslinjaka. Do tada su brodovi izgledali gore nego rogovi u vreći, a svako malo poneki je upadao u nestabilnost duboko se naginjući na jedan pa na drugi bok. Iza otočića opet nevolje: jedni su ušli u bonacu zavjetrine dok su drugi, široko obilazeći otočić, uhvatili vjetar i snažno jurnuli "u vitar". Jedna lantina je pukla, nekoliko jedara je isparano ili napuklo, poneko je pao u more, lomljena su vesla i čaklje, sve posade mokre. Žestoka plovidba natjerala je mnoge na odustajanje. Od četrdesetak brodova tek ih je petnaestak propisno završilo plovidbu. Dosta teško jedrenje najbolje se pamti kada prođe i ostane osjećaj adrenalinom obogaćenog događaja.

Često pitanje "zašto plovimo sportsku disciplinu transportnim brodovima" ima jednostavan odgovor: "ko kaže da su ti naši brodovi obični transporteri?"

Ne tako davno, bez motora, bez navigacije, bez prognoze, kratkoročne i dugoročne, kada se na more moralo ići da bi se opstalo jedino sredstvo sigurnosti bila je dobra luka i vještina jedrenja. Bjeg pred olujom tražio je najviše vještine. Otići prije ili stići na vrijeme za sačuvati brod i glavu danas se zove ekstremni sport. U jednom vrlo blagom obliku tako je izgledala je ova peta Lantina. Iznenađeni ljudi plovili su najbolje što su mogli i znali. Nitko se, na sreću, nije potopio za što je bilo dosta prilika. To je bilo pravo tradicijsko jedrenje u smislu kako je jedan od pokretača Latinskog idra na Murteru, profesor Vladimir Skračić, napisao:

"Svijet latinskog idra nije ni brod ni jedro, ni regata ni turistička fešta... Latinsko idro je podsjetnik na jedan način života, na jedan izniman prostor, na jedan duhovni svijet i njegovo postojanje. Latinsko idro je sinteza svih djelatnosti i postupaka, svih znanja i obrta, svih pomorskih vještina i iskušenja, stanja duha i vjerovanja, svega što se plelo po ovom čudesnom akvatoriju. A u ishodištu svega toga stajao je brod. On je bio taj oko kojega se sve vrtjelo. Ništa na ovoj neobičnoj točki Jadrana nije bilo moguće bez njega i njegova jedra. Kao i u knjizi Postanka: sve je bilo brod i sve je po njemu postalo. Mi smo on sam. Latinsko idro - to smo mi."