Udruga pomorskih kapetana otoka Raba sa stoljetnom pomorskom tradicijom odlučila se na proljetnu organizaciju regate na vesla i regate na jedra. Potez u maniri mnogih mediteranskih festivala mora. Hrabro što i priliči pomorskim profesionalcima. Kad zamislim rapsku luku u srpnju ili kolovozu shvatim da je ovo vrlo razumno rješenje. Za udrugu takvog ugleda koja organizira ovu manifestaciju za očekivati je i neki posebni prostor. I zaista, jedan od najatraktivnijih prostora na otoku Rabu središte je aktivnosti.

Prije desetak godina glavna priča u vezi pomorske tradicije bila je obnova starih brodova i barki. Dosta je plovila spašeno od rasušivanja u vrtu ili uz neki zid pored mora. Jedna grupa entuzijasta obnovila je dosta brodova, da ne kažem podrtina, i svoju flotu povećala s 2-3 gajete na 12-13. Isti ti su vrlo brzo shvatili da plovidba i slične aktivnosti podiže broj noćenja i sličnih aktivnosti.

Dakle barke i brodove smo nekako sačuvali i, kako već u poslovnom svijetu ide, došli do drugog problema. Ljudi. Ljudi će raditi brodove, ljudi će ploviti, ljudi će raditi fešte i prijateljstva. Koji ljudi? Indijci, Nepalci ili Sirijci? Ne! Naša tradicija pripada nama pa ako nema nas uzaludna nam tradicija. Neće Indijci, Nepalci ili Sirijci glumiti naše kalafate, ribare i timunjere. Imaju vjerojatno pametnijeg posla.

Kritični resurs su ljudi. Bez njih nema udruga, nema ni starih ni novih brodova, nema regata niti revijalnih plovidbi danju i noću. Nema srdela, tunjevine, liganja, školjki, škampi, pašticada, gulaša, brudeta, rižota, janjetine, svinjetine, pršuta, sira, buđole, šokola, bakalara, buzare, tabinja, niti morske mačke, ni biloga ni crnoga da ne nabrajam sve ostalo. Jer sve je to pomorska tradicija. Bez ljudi možemo stvarati interaktivnu sliku bilo čega stvarnog ili nestvarnog, zamišljenog ili izmišljenog, batmana i supermana.

Moj doprinos je zabilježiti te ljude jer oni su tradicija, a barka kao i srdela su detalji iz života.