UVOD

Obnova latinskoga jedra u posljednjim godinama uspješan je pokušaj spašavanja i vrednovanja mediteranskog pomorskog nasljeđa, Htio bih, međutim, odmah naglasiti. Da je to nasljeđe danas vrlo skromno. Budući da smo u Brestu, moram reći da manifestacija kao ova predstavlja pravo mjesto za razgovor o pitanjima obnove iako se iz Bresta možda ne vide najbolje svi problemi koji tište mediteransku pomorsku baštinu. I to, ne zbog toga što se nalazimo na Atlantiku, već zbog toga što smo ovdje svjedoci iznimne živosti i bogatstva pomorske tradicije Sjeverne Europe, a Brest je ustvari njezin izlog.

Poznato je da se s geografske točke gledišta Europa može definirati kao poluotok. Ugrubo se ovaj poluotok može podijeliti u dva dijela. On ima jednu južnu stranu (Mediteran i Crno More) i jednu sjevernu (Atlantik, Sjeverno More i Baltik). Ako sada pogledamo ove dvije strane s točke pomorskoga nasljeđa, među njima je golema razlika, budući da je u tom pogledu južna strana mnogo siromašnija: ima manje pomorskih muzeja, manje pomorskih manifestacija, manje tradicionalnih brodova u funkciji i ni jedan veliki projekt rekonstrukcije pomorskoga broda. Na našoj, južnoj, strani doživljaj pomorske baštine kao vrijednosti je neznatan, pa su javne institucije slabo zainteresirane za inicijative vrednovanja i obnove, tako da taj zadatak ustvari obavljaju pojedinci entuzijasti. (...)

Zaključno bismo mogli reći, ako bismo htjeli usporediti snagu i količinu pomorskoga nasljeđa ovih dviju europskih obala, da je odnos otprilike jedan naprama deset u korist Sjevera. Jasno mi je, naravno, da se ni kultura ni pomorska kultura ne mogu mjeriti, ali sam riskirao iskazivanje odnosa brojkama, kako bi nam predodžba o velikoj razlici pomogla shvatiti relativan uspjeh koji su polučile regate s latinskim jedrima na Mediteranu.

LATINSKO JEDRO: OBNOVA

Započet ću s uzvikom jednog sudionika u raspravi, u povodu regate Latinskih jedara Saint-Tropeza, prije nekoliko godina. Jedan veliki stručnjak za povijest Mediterana je uzviknuo: ,,Regata na latinsko jedro, kakva strahota!" Konstatacija je bila pretjerana, ali istodobno i opravdana, budući da se s takvim, brodovima za rad, nikada nije natjecalo na jedra. S druge strane, činjenica je da su početkom osamdesetih godina u Italiji, brodovi s latinskim jedrima gotovo nestali, zajedno s tradicijom koja je uz njih bila vezana. Šezdesetih i sedamdesetih godina, većina je ovih brodova uništena i zamijenjena plastičnjacima s motorima. Na plažama Ligurije, Toskane i Napuljskoga Zaljeva, preživjelo je svega nekoliko drvenih guceva s jarbolom i lantinom, dok se za vještinu samoga jedrenja mislilo da je zauvijek izgubljena. Nekoliko većih brodova, poput leuda u Liguriji i batela u Carlofortu je preživjelo, no i oni su se isključivo pokretali motorom.

Treba ovdje podsjetiti da je rukovanje latinskim jedrom tehnički vrlo zahtjevno. Jedna stara provansalska uzrečica kaže: ,,Ne diraj me ako me ne poznaješ!" Ova je tehnika međutim preživjela upravo u onoj pokrajini koja se smatrala nevažnom za talijansku pomorsku tradiciju: u Sardiniji. Razlog tome leži u društvenim odnosima. Naime, dok je posvuda latinsko jedro smatrano jedrom ribara, dakle jedrom siromaha, dotle su se bogate sasarske obitelji, ljeti, koristile latinskim jedrom za razonodu i kupanje u vodama Stintina (Sardinija). I upravo su na ovom mjestu (u Stintinu) početkom osamdesetih godina, organizirane prve regate s latinskim jedrima, koje su svake sljedeće godine bilježile sve veći broj sudionika. Od toga trenutka, mnogi su vlasnici obnovili svoje brodove i opremili ih jarbolom i lantinom. Nakon prvih natjecanja s jedrima, krenule su i druge regate po Sardiniji: Alghero, Porto Torres, Carloforte. Njima su prisustvovali i turisti iz drugih talijanskih krajeva koji su savladali tehniku jedrenja i interes prenijeli na druge pokrajine: Liguriju, Toskanu i Campaniju.

Što se broja sudionika tiče, maksimum je postignut oko 2000 na regatama u Stintinu, kada se prijavljivalo po stotinu brodova. Regate je popratila jedna još važnija pojava. Započelo je s radom nekoliko brodogradilišta koja su obnavljala stare i počela graditi nove brodove. Na ovaj je način stanoviti broj leuda i drugih značajnijih brodova konačno opremljen latinskim trokutastim jedrima koja su davala potpuno novi vizualni doživljaj regatama. Zaključno se može ustvrditi da su regate s latinskim jedrima za zapadnu talijansku obalu predstavljale, ako se izuzmu stanovita sporna mjesta, istinski uspjeh u obnovi pomorske kulture.

PROBLEMI: VLASNICI I PROGRAMI KORIŠTENJA

Kada se jednom brodovi za rad počnu koristiti u nekoj natjecateljskoj aktivnosti, potpuno je prirodno da iskrsnu problemi, i to jednostavno zato što se brodove koristi u aktivnosti za koju nisu građeni. Osim toga, neki su vlasnici zainteresirani samo za kulturološki vid plovidbe dok su drugi prvenstveno zainteresirani za natjecanje i pobjedu. Oni su odrasli u svijetu sportskih kompeticija i ne obaziru se na važnost pomorskoga nasljeđa. Sve je to sažeto izrazio Mario Marzari rekavši: ,,U regatama na latinska jedra sudjeluje dvije duše: prva daje prednost natjecanju, a druga kulturnim vrijednostima vezanim za očuvanje pomorske tradicije. Ravnoteža između ove dvije ljubavi uvijek je na vagi." S druge strane, većina brodova s latinskim jedrom nema kolumbu pa takvi brodovi teško jedre na orac. Pokušalo se tome doskočiti produživanjem kolumbe (koja je u početku bila plitka zato što je brodove svaku večer valjalo izvlačiti na plažu), uvođenjem sve dužih lantina i konačno floka koji većina gozza nikada ranije nije koristila. Sve su to bili pokušaji s pomoću kojih su išli za tim da se brodove prilagodi brzim okretima "na bovi". Sama organizacija regata često je problematična, bilo zbog vjetra, bilo zbog sigurnosti: naime, gozzi su, na primjer, otvoreni brodovi i regate se odgađaju ako vjetar prelazi 18 do 20 čvorova. Osobama zaduženim za sigurnost eventualno spašavanje više brodova nalivenih morem, nevjerojatno je težak zadatak.

U Sardiniji se prije desetak godina pokušalo pribjeći radikalnom rješenju u korištenju brodova za rad u regatama: izrađena je GUZZETTA, jedinstven brod namijenjen latinskom jedru. Riječ je o brodu dugom 6,60 m, površine jedra 34 m2 i teškom 600 kg. Iako je guzzetta imala dobre jedračke karakteristike i bila laka za transport na trajleru, sagrađena su samo tri primjerka.

Sukob između tradicije i natjecateljskih potreba proizveo je na koncu raskol koji je rezultirao osnivanjem dviju suprostavljenih asocijacija, koje su se često sukobljavale na najosjetljivijem terenu - kalendaru natjecanja. UNIVET (Talijanska udruga tradicionalnih jedara), asocijacija je koja više naginje tradiciji; organizira Regatni krug (Circuito) koji se sastoji od dvije regate u Liguriji, jedne u Saint-Tropezu, jedne u Sorentu i konačno jedne u Stintinu (Sardinija). Ovaj je natjecateljski model polučio dobar uspjeh, ali istodobno primorava vlasnike na duga putovanja autoputovima s brodovima otraga. To svakako ne doprinosi širenju pokreta.

NEKOLIKO PRIJEDLOGA ZA BUDUĆNOST

Teško je u posljednje vrijeme organizirati regatu s dvadeset ili trideset brodova, jer je sve teže uvjeriti nove vlasnike da armižaju svoje brodove latinskim jedrom. Posljedica: počelo se raspravljati o prijedlozima za budućnost. Što se mene tiče, smatram da je latinsko jedro fenomen koji ostavlja mnogo prostora za razvoj i širenje pod uvjetom da se djeluje na tri različite razine, a to su:

1 - Smanjenje natjecateljskih komponenti regate;
2 - Davanje prednosti autentičnim brodovima;
3 - Uvođenje novih vrsta pomorskih natjecanja