o nama - - kontakti

BURTIŽ - LATINSKO IDRO
tradicija oživljena simbolom jedra
 
DANI LATINSKOG IDRA 2011 - predavanje:
 
Giovanni Panella

NATJECANJE KAO PODRŠKA PRIJENOSU ZNANJA IZ POMORSKE KULTURE:
ISKUSTVO LATINSKOG JEDRA

(Predavanje održano u Brestu 2008. na skupu koji organizira časopis Chasse-Maree za vrijeme Festivala)

UVOD

Obnova latinskoga jedra u posljednjim godinama uspješan je pokušaj spašavanja i vrednovanja mediteranskog pomorskog nasljeđa, Htio bih, međutim, odmah naglasiti. Da je to nasljeđe danas vrlo skromno. Budući da smo u Brestu, moram reći da manifestacija kao ova predstavlja pravo mjesto za razgovor o pitanjima obnove iako se iz Bresta možda ne vide najbolje svi problemi koji tište mediteransku pomorsku baštinu. I to, ne zbog toga što se nalazimo na Atlantiku, već zbog toga što smo ovdje svjedoci iznimne živosti i bogatstva pomorske tradicije Sjeverne Europe, a Brest je ustvari njezin izlog.


Poznato je da se s geografske točke gledišta Europa može definirati kao poluotok. Ugrubo se ovaj poluotok može podijeliti u dva dijela. On ima jednu južnu stranu (Mediteran i Crno More) i jednu sjevernu (Atlantik, Sjeverno More i Baltik). Ako sada pogledamo ove dvije strane s točke pomorskoga nasljeđa, među njima je golema razlika, budući da je u tom pogledu južna strana mnogo siromašnija: ima manje pomorskih muzeja, manje pomorskih manifestacija, manje tradicionalnih brodova u funkciji i ni jedan veliki projekt rekonstrukcije pomorskoga broda. Na našoj, južnoj, strani doživljaj pomorske baštine kao vrijednosti je neznatan, pa su javne institucije slabo zainteresirane za inicijative vrednovanja i obnove, tako da taj zadatak ustvari obavljaju pojedinci entuzijasti. (...)

Zaključno bismo mogli reći, ako bismo htjeli usporediti snagu i količinu pomorskoga nasljeđa ovih dvaju europskih obala, da je odnos otprilike jedan naprama deset u korist Sjevera. Jasno mi je, naravno, da se ni kultura ni pomorska kultura ne mogu mjeriti, ali sam riskirao iskazivanje odnosa preciznim brojkama, kako bi nam predodžba o velikoj razlici pomogla da shvatimo relativan uspjeh koji su polučile regate s latinskim jedrima na Mediteranu.

LATINSKO JEDRO: OBNOVA


Započet ću s uzvikom jednog sudionika u raspravi, u povodu regate Latinskih jedara Saint-Tropeza, prije nekoliko godina. Jedan veliki stručnjak za povijest Mediterana je uzviknuo: ,,Regata na latinsko jedro, kakva strahota!" Konstatacija je bila pretjerana, ali istodobno i opravdana, budući da se s takvim, brodovima za rad, nikada nije natjecalo na jedra. S druge strane, činjenica je da su početkom osamdesetih godina u Italiji, brodovi s latinskim jedrima gotovo nestali, zajedno s tradicijom koja je uz njih bila vezana. Šezdesetih i sedamdesetih godina, većina je ovih brodova uništena i zamijenjena plastičnjacima s motorima. Na plažama Ligurije, Toskane i Napuljskoga Zaljeva, preživjelo je svega nekoliko drvenih guceva s jarbolom i lantinom, dok se za vještinu samoga jedrenja mislilo da je zauvijek izgubljena. Nekoliko većih brodova, poput leuda u Liguriji i batela u Carlofortu je preživjelo, no i oni su se isključivo pokretali motorom.

Treba ovdje podsjetiti da je rukovanje latinskim jedrom tehnički vrlo zahtjevno. Jedna stara provansalska uzrečica kaže: ,,Ne diraj me ako me ne poznaješ!" Ova je tehnika međutim preživjela upravo u onoj pokrajini koja se je smatrala nevažnom za talijansku pomorsku tradiciju: u Sardiniji. Razlog tome leži u društvenim odnosima. Naime, dok je posvuda latinsko jedro smatrano jedrom ribara, dakle jedrom siromaha, dotle su se bogate sasarske obitelji, ljeti, koristile latinskim jedrom za razonodu i kupanje u vodama Stintina (Sardinija). I upravo su na ovom mjestu (u Stintinu) početkom osamdesetih godina, organizirane prve regate s latinskim jedrima, koje su svake sljedeće godine bilježile sve veći broj sudionika. Od toga trenutka, mnogi su vlasnici obnovili svoje brodove i opremili ih jarbolom i lantinom. Nakon prvih natjecanja s jedrima, krenule su i druge regate po Sardiniji: Alghero, Porto Torres, Carloforte. Njima su prisustvovali i turisti iz drugih talijanskih krajeva koji su savladali tehniku jedrenja i interes prenijeli na druge pokrajine: Liguriju, Toskanu i Campaniju.

Što se broja sudionika tiče, maksimum je postignut oko 2000 na regatama u Stintinu, kada se prijavljivalo po stotinu brodova. Regate je popratila jedna još važnija pojava. Započelo je s radom nekoliko brodogradilišta koja su obnavljala stare i počela graditi nove brodove. Na ovaj je način stanoviti broj leuda i drugih značajnijih brodova konačno opremljen latinskim trokutastim jedrima koja su davala potpuno novi vizualni doživljaj regatama. Zaključno se može ustvrditi da su regate s latinskim jedrima za zapadnu talijansku obalu predstavljale, ako se izuzmu stanovita sporna mjesta, istinski uspjeh u obnovi pomorske kulture.

PROBLEMI: VLASNICI I PROGRAMI KORIŠTENJA


Kada se jednom brodovi za rad počnu koristiti u nekoj natjecateljskoj aktivnosti, potpuno je prirodno da iskrsavaju problemi, i to jednostavno zato što se brodove koristi u aktivnosti za koju nisu građeni. Osim toga, neki su vlasnici zainteresirani samo za kulturološki vid plovidbe dok su drugi prvenstveno zainteresirani za natjecanje i pobjedu. Oni su odrasli u svijetu sportskih kompeticija i ne obaziru se na važnost pomorskoga nasljeđa. Sve je to sažeto izrazio Mario Marzari rekavši: ,,U regatama na latinska jedra sudjeluje dvije duše: prva daje prednost natjecanju, a druga kulturnim vrijednostima vezanim za očuvanje pomorske tradicije. Ravnoteža između ove dvije ljubavi uvijek je na vagi." S druge strane, većina brodova s latinskim jedrom nema kolumbu i pa takvi brodovi teško jedre naorac. Pokušalo se tome doskočiti produživanjem kolumbe (koja je u početku bila plitka zato što je brodove svaku večer valjalo izvlačiti na plažu), uvođenjem sve dužih lantina i konačno floka koji većina gozza nikada ranije nije koristila. Sve su to bili pokušaji s pomoću kojih su išli za tim da se brodove prilagodi brzim okretima ,,na bovi". Sama organizacija regata često je problematična, bilo zbog vjetra, bilo zbog sigurnosti: naime, gozzi su, na primjer, otvoreni brodovi i regate se odgađaju ako vjetar prelazi 18 do 20 čvorova. Osobama zaduženim za sigurnost eventualno spašavanje više brodova nalivenih morem, nevjerojatno je težak zadatak.


U Sardiniji se prije desetak godina pokušalo pribjeći radikalnom rješenju u korištenju brodova za rad u regatama: izrađena je GUZZETTA, jedinstven brod namijenjen latinskom jedru. Riječ je o brodu dugom 6,60 m, površine jedra 34 m2 i teškom 600 kg. Iako je guzzetta imala dobre jedračke karakteristike i bila laka za transport na trajleru, sagrađena su samo tri primjerka.


Sukob između tradicije i natjecateljskih potreba proizveo je na koncu raskol koji je rezultirao osnivanjem dviju suprostavljenih asocijacija, koje su se često sukobljavale na najosjetljivijem terenu - kalendaru natjecanja. UNIVET (Talijanska udruga tradicionalnih jedara), asocijacija je koja više naginje tradiciji; organizira Regatni krug (Circuito) koji se sastoji od dvije regate u Liguriji, jedne u Saint-Tropezu, jedne u Sorentu i konačno jedne u Stintinu (Sardinija). Ovaj je natjecateljski model polučio dobar uspjeh, ali istodobno primorava vlasnike na duga putovanja autoputovima s brodovima otraga. To svakako ne doprinosi širenju pokreta.

NEKOLIKO PRIJEDLOGA ZA BUDUĆNOST


Teško je u posljednje vrijeme organizirati regatu s dvadeset ili trideset brodova, jer je sve teže uvjeriti nove vlasnike da armižaju svoje brodove latinskim jedrom. Posljedica: počelo se raspravljati o prijedlozima za budućnost. Što se mene tiče, smatram da je latinsko jedro fenomen koji ostavlja mnogo prostora za razvoj i širenje pod uvjetom da se djeluje na tri različite razine, a to su:

1 - Smanjenje natjecateljskih komponenti regate;
2 - Davanje prednosti autentičnim brodovima;
3 - Uvođenje novih vrsta pomorskih natjecanja

1
 

Najprije treba ponovno razmisliti o regatama. Njihova bi temeljna vrijednost trebala biti u tome da budu stožer inicijativa i događaja kojima je u središtu pomorska mediteranska kultura u cjelini. Takav je pristup moguć, jer latinsko jedro još uvijek ima golemu evokacijsku snagu vezanu uz samu pripadnost Mediteranu. Ono je tisuću godina bilo jedro ribara, jedro obalne kabotaže pa i jedro galija, bilo je izraz jedinstvene pomorske moći. Osim toga, organizatori regata trebaju podupirati uključivanje što većeg broja različitih tradicionalnih brodova, kao što su brodovi s trevom ili na livardu. Treba za brodove s najnižim natjecateljskim sposobnostima predvidjeti posebne uvjete natjecanja. Konačno, treba shvatiti da ono što najviše vrijedi u odnosu na regatu samu po sebi jest ono što je okružuje: različite ,,pomorske fešte" i sl. Oni koji se zaista žele iskušati u jedračkim natjecanjima imaju za to, u današnje vrijeme, bezbroj mogućnosti i bezbroj razina koje daleko nadilaze plovidbu tradicionalnim jedrima.
Sve što je rečeno ne predstavlja ništa naročito novo budući da smo u Italiji imali već dva iskustva u kojima su provjerena ova načela. Prvo je Trofej Eduardo di Martino u Sorentu koji traje već dvadeset godina i u kojemu sudjeluju zajedno latinska jedra, jedra na livardu i starinske jedrilice. Postoji zatim i AIDE (Talijansko udruženje starinskih jedrilica), udruženje koje organizira u posljednje vrijeme ovakve manifestacije.

2
 

Autentičnost. Neophodno je preurediti regatna pravila kako bi se mogle dodijeliti konkretne nagrade onim brodovima koji su najbliži izvornom izgledu: onima koji imaju pamučna jedra, onima kojima kolumba nije ni centimetra produžena, onima koji imaju umjerenu površinu jedra i onima koji su pažljivo obnovljeni. Treba pronositi misao da je autentičan izgled velika vrijednost, vrijednost koja se mora braniti na svakoj točki. One koji prigovaraju da se s takvim brodovima ne mogu organizirati regate, treba podsjetiti da tuniski ribari u otočju Kerkennah efikasno koriste i danas latinsko jedro u ribolovu i to u stotinama slučajeva. Ako budemo inzistirali na autentičnosti kao vrijednosti lakše ćemo objasniti svima zainteresiranima potrebu da se u regatama trebaju sudjelovati svi tipovi brodova. A to je nešto što se rado previđa. (...) Na taj će način zainteresirani razumjeti da su brodovi za rad, za razliku od brodova za razonodu, uvijek čvrsto vezani za tlo i ljude, za privređivanje i društveno tkivo.

3
 

Posljednja točka odnosi se na izbor i vrste regata. Ovdje treba napraviti malu kulturnu revoluciju kako bi se uklonile zapreke koje razdvajaju različite sportske discipline i kako bi se regatama na jedra pridodali i drugi načini natjecanja. U tom je kontekstu poučno iskustvo Atlantic Challenga u kojemu je sudjelovala i talijanska jola Creuza de ma. Ova regata u deset različitih programa obuhvaća sva pomorska znanja i vještine. Želju da se nadvladaju zapreke između različitih načina propulzije opravdava činjenica što je veliki broj brodova na jedra imao kao glavnu pokretačku snagu veslo. Ustvari, jedro je bilo sekundarna pokretačka snaga. Danas, kada se s ovim brodovima plovi samo jedrima, postoji opasnost da se zaboravi izvorni pogon brodova i da se, s druge strane, produbi ponor koji razdvaja morske sportove. Članovi Yacht Cluba ne žele čuti za vesla, a članovi Rowing Cluba ne žele čuti za jedra! Nije valjda potrebno podsjećati da su nekada pravi mornari koristili i jedro i veslo prema tome kako je potreba nalagala.

© Copyright 2001, 2011, Boško Lučev,--- foton2pixel